Pod mikrotunelogradnjom podrazumijevaju se radovi na podzemnoj ugradnji predgotovljenih cijevi različite geometrije poprečnog presjeka, pri čemu se cijevi instaliraju pomoću stroja za mikrotuneliranje uz hidrauličko podupiranje iz startne jame. Gradilište se uobičajeno sastoji od startne i izlazne jame između kojih se pomoću specijalnih strojeva utiskuju cijevi koje će konačno činiti radni ili zaštitni cjevovod uz mogućnost formiranja i minimalnih radijusa nivelete. Pri tome se cijevi ugrađuju tako da je trasa u pravcu ili zakrivljena s ravnim, nagnutim ili zakrivljenim gradijentom.
Cijevi koje su specijalno napravljene da bi izdržale sile tijekom instalacije, stvaraju konačan cjevovod nakon što se ukloni iskopana zemlja. Ovisno o korištenom materijalu i načinu spajanja, cijevi se međusobno spajaju kruto ili pomično. Dizajn startne jame ili otvora za porinuće, u projektu mikrotunelogradnje ovisi o geotehničkim istražnim radovima, uvjetima za formiranje gradilišta, veličine stroja (profil i dužina cijevi) i izboru instalacijske metode, ali se obično koriste okomite i potpornjem potpomognute stranice i krajevi. Posebnim izvedbenim detaljima rješava se pitanje nepropusnosti između stijenke cijevi i zida ciljne jame, te način ulaza stroja za mikrotuneliranje kroz stijenku ciljne jame. Cijevi se potiskuju pomoću hidrauličkog okvira za potiskivanje smještenog u otvoru startne jame.
Okviri su dizajnirani kako bi regulirali razinu snage potiskivanja koja se zahtjeva u lokalnim uvjetima i vremenu. Ta snaga se određuje prema stanju lokalnog zemljišta. Potiskivanjem cijevi se upravlja pomoću laserske tehnologije, koja omogućuje operateru da precizno odredi poziciju glave cijevi. Odstupanja od pravca i nagiba se kontroliraju tijekom cijele operacije i, ako je potrebno, horizontalnim ili vertikalnim poravnavanjem prednje strane. Odstupanja od pravca i nagiba do 30 mm su uobičajena kod upravljanja pomoću lasera u normalnim uvjetima. Stražnja okomita strana se koristi kako bi apsorbirala snagu potiska potrebnog za utiskivanje cijevi. Okomite strane i krajnje stijenke otvora omogućuju precizno centriranje i usidrenje potisnog stroja i dizalice za spuštanje cijevi tijekom cjelokupne operacije. Veličina startne jame ovisi o promjeru i dužini cijevi koja se ugraduje.
Metoda mikrotunelogradnje zahtijeva izgradnju ciljnog – prekidnog okna. Dimenzije moraju biti dovoljno široke kako bi se osiguralo uklanjanje glave stroja za mikrotuneliranje. Prijemni otvori nemaju posebne zahtjeve. Njihova jedina svrha je da osigura kolateralno uklanjanje opreme. Posebnim izvedbenim detaljima riješava se pitanje nepropusnosti između stijenke cijevi i zida ciljne jame, te način ulaza stroja za mikrotuneliranje kroz stjenku ciljne jame. Dvije najveće snage koje treba savladati kod potiskivanja cijevi u tlu su težina cijevi i trenje između površine cijevi i tla, za vrijeme utiskivanja cijevi. Trenje se povećava s povećanjem promjera cijevi, budući da veći promjer znači i veću površinu oplošja cijevi.
Uvođenjem maziva, koristeći se smjesom bentonita, znatno je smanjeno trenje duž oplošja cijevi. Smjese bentonita su specijalno napravljene da pogoduju različitim stanjima tla. Primjerice, gušće smjese su potrebne kod grubo usitnjenog tla gdje bentonitna smjesa može puno lakše isušiti porozno tlo, nego u glinenim tlima gdje su poželjnije rjeđe smjese. Smjesa bentonita se pumpa kroz otvore u stijenci cijevi pomoću malih rupa probušenih duž cijele obodnice na stijenci cijevi. Utiskivanje smjese se obično nadzire iz centra za miješanje koji se nalazi uz startnu jamu. Danas se ubacivanje smjese bentonita često nadzire kompjuterski, tako da se može regulirati pritisak i količina smjese koja se ubacuje kroz svaku diznu. Na taj naćin, može se održavati optimalni pritisak duž cijele cijevi, što rezultira uštedom, ne samo suvišne smjese bentonita, već i smanjenjem energije potrebne za postavljanje cijevi (Slika 6.).